Temeljna ideja prevoženja ljudi i tereta na veće udaljenosti nije se, osim u detaljima,  uopće promijenila tijekom tisućljeća. Od pretpovijesti pa do moderne epohe problem je bio isti – trebalo je, naime, uvijek naći pogon, nešto ili nekoga tko će vući kola s kotačima, jer se ona (nikad) iz razumljivih razloga nisu mogla kretati sama. Tako je učinkovitost kretanja (prijevoza) najviše ovisila o sposobnostima teglećih životinja – konja, volova ili, u nekim iznimnim, osobitim slučajevima, ljudskih bića. Problem kretanja nekim sredstvima bio je dakle uvijek problem pogona.

Međutim, moderna epoha unijela je velike promjene u transport i kretanje ljudi, pa i u mnoga druga područja života. Prijelomna točka bio je izum stroja, točnije rečeno, načelo izmjene energije čija je primjena omogućila da se mehaničkim putem obavljaju djelatnosti za koje bi inače trebalo utrošiti mnogo više ljudskog ili životinjskog rada. Patent parnog stroja u 18. stoljeću stubokom je izmijenilo sliku ljudske kulture, a James Watt je ne samo otkrio kako se snaga pare može iskoristiti za obavljanje nekog rada nego je dao naslutiti da se parni stroj može primijeniti u mnogim područjima života – od poljoprivrede preko tekstilne industrije pa sve do crne metalurgije. Legenda kaže da je razmišljao čak i o tome kako bi se pomoću pare mogla kretati cestovna vozila, što je vjerojatno prvi jasan koncept autonomnog pokretnog objekta s neovisnim pogonom. Bila je to, drugim riječima, prva ideja automobila koja u onom trenutku nije ostvarena, ali nije trebalo dugo čekati da se Wattova vizija ostvari i da se vozila te vrste nađu na cestama.

Širokom uporabom parnog stroja u proizvodnji počinje moderna epoha industrije,  serijske proizvodnje, velikih gradova i ubrzanog ritma življenja u modernoj kulturi. Tijekom 19. stoljeća gradovi zapadne hemisfere počinju se širiti dotad neviđenom brzinom, broj njihovih stanovnika stalno raste, pa je takav strahoviti ritam urbanog razvoja morala pratiti arhitektura. Tada se prvi put počinju koristiti novi, moderni materijali i primjenjivati nove konstrukcije kako bi se učinkovito i ekonomično zadovoljavale potrebe novog, industrijaliziranog građanskog društva. Jedna od najvažnijih takvih novonastalih potreba bila je ona za brzim kretanjem s jednog mjesta na drugo: ritam industrijske kulture (življenja) nametnuo je svakodnevnu potrebu za putovanjem iz mjesta stanovanja u mjesto rada i natrag, dok je trgovina i razmjena proizvoda također zahtijevala brz transport kako bi industrija nesmetano funkcionirala.

Tijekom 19. stoljeća George Stephenson i Robert Fulton prvi su primijenili parni  stroj na tračnicama i na vodi, te su tako željeznica i parobrod postali temeljna sredstva masovnog transporta. Ipak, u to su se vrijeme pojedinci još uvijek vozili u kočijama. Što znači da unatoč industrijskom poletu i modernizacijskom naporu još uvijek nije bio pronađen prikladan moderni način individualnog kretanja. Stvari su se, međutim, počele ubrzano razvijati i u tom smjeru.

Povijest industrijske tehnologije, može se danas reći, obilježena je stalnom  minijaturizacijom, smanjivanjem pogonskih strojeva od prvih ogromnih mehaničkih do današnjih elektronskih sklopova. Tako je tek nekoliko desetljeća prošlo od otkrića parnog stroja do prvih pokušaja primjene manjih varijanti parnog pogona na autonomna cestovna i terenska vozila. Francuski inženjer Nicholas Joseph Cugnot je u drugoj polovici 18. stoljeća konstruirao “parnu kočiju” koja je mogla prevesti četiri osobe brzinom od 3,6 kilometara na sat. Iako bi pare u kotlu nestalo već za četvrt sata, francuska vojska je naručila izradu nekoliko Cugnotovih vozila za vuču teških topova, pa se može reći da je taj automobil bio prvo terensko vozilo u povijesti unatoč tomu što je sklop drvenih i željeznih dijelova na tri kotača s ogromnim parnim kotlom na prednjem i sistemom zupčanika za prijenos snage na stražnjem dijelu zapravo bio neka vrsta lokomotive-tegljača. Međutim, taj se prototip današnjih automobila kretao samostalno, noseći svoj pogonski parni stroj izvan rute zacrtane tračnicama,  pa je stoga imao i sasvim jednostavan sistem za upravljanje.

Cugnotovim inženjerskim trudom ostvarena je ideja vozila koje je potpuno  samostalno jer ima pogonski stroj koji je zamijenio snagu vučnih životinja. Na taj način je razrađena ideja, a preostale su samo finese poput problema kompaktnosti pogona, prijenosa snage na kotače, upravljanja i udobnosti vožnje, no već je tada bilo jasno da će automobil postati “kočija bez konja”. A prvi i vjerojatno najvažniji problem kojeg su se prihvatili inženjeri širom Europe svakako je bio pogonski stroj, jer ogromni parni kotlovi zaista nisu obećavali znatniji napredak i udobnu vožnju, pa je glavna tema, dakle, bila kako konstruirati što manji motor. U posljednjoj četvrtini 19. stoljeća Nikolaus August Otto osmislio je benzinski motor s unutrašnjim izgaranjem, stroj dovoljno jak da pokreće automobil određenih dimenzija i težine sve dok u rezervoaru ima goriva, a istodobno tako građen da ne opterećuje konstrukciju i udobnost vožnje. Ottovim pronalaskom mogla je konačno započeti automobilska revolucija.