Veliki Tabor, kasnosrednjovjekovni i novovjekovni utvrđeni grad (burg) na brijegu iznad Desinića. Jedan od najznačajnijih spomenika profanoga graditeljstva kontinentalne Hrvatske. Pod današnjim se nazivom prvi put spominje 1506. (Naghtabor), a 1507. kao kašel Borovec (castellum Borovecz). Utemeljio ga je zagorski knez Fridrik II. Celjski između 1445. i 1454. Kraće vrijeme bio je u vlasništvu njegova sina Ulrika II. i supruge Katarine Branković, koja ga je zajedno sa drugim zagorskim utvrdama 1460. prodala slavonskomu banu Janu Vitovcu i njegovim sinovima za 62 000 florena. Potom ga je po nalogu kralja Matije Korvina zauzeo 1488. Jakov Sekelj te po svoj prilici sagradio prsten renesansnih bedema s kulama oko palasa. Iako je Matija Korvin darova Veliki Tabor svojemu sinu Ivanšu zajedno s drugim Vitovčevim utvrdama u Hrvatskom zagorju, Sekelj ih je odbio predati dok mu se ne podmire troškovi koje je imao u sukobu s Vitovcima. Spor između Sekelja i Ivaniša trajao je do njihove nagodbe 1494, kada mu je Ivaniš na ime duga od 16 000 florena dao u zalog Trakošćan, Vinicu i Kamenicu, dok mu je Sekelj zauzvrat prepustio Veliki Tabor, zajedno s Varaždinom, Krapinom, Oštrcom, Loborom, Malim Taborom, Vrbovcem i Grebenom. God. 1502. Ivaniš je Veliki Tabor na ime duga prepustio zapovjedniku svojih oklopnika Pavlu Rattkayu i njegovoj braći Ladislavu, Benediktu, Ivanu i Tomi. Pod njihovom je vlašću bio od 1507, kada ga je zaposjela Beatrica Frankapan, Ivaniševa udovica. Kada je ona 1510. preminula, Veliki Tabor naslijedio je njezin drugi suprug, markgrof Juraj Brandenburški iz kuće Hohenzollern, koji ga je 1511. prodao Ladislavu Rattkayu. Njegovi su ga potomci tijekom XVII. XVIII. st. pregradili po zahtjevima novoga doba u baroknu rezidenciju. Kao glavno sjedište obitelji služio je do smrti Josipa Ivana Rattkaya 1793, posljednjega muškog člana obitelji, kada ga je preuzela Ugarska komora. Tijekom XIX. st. kralj i car Franjo II. darovao ga je ministru vanjskih poslova, grofu Johannu Amadeusu Franji Thugutu (?-1818), a zatim je vraćen komorskoj upravi, koja ga je potkraj XIX. st. prodala zagrebačkim trgovcima, braći Grünwald, u čijem je vlasništvu bio sve do izbijanja Prvog svjetskog rata (1914). Tijekom rata služio je kao mjesto internacije zarobljenih srpskih, ruskih i talijanskih vojnika. God. 1919. kupio ga je na licitaciji za 100 000 kruna hrvatski slikar O. Iveković, čija je snaha Mirjam, prva općinska liječnica u Pregradi, imala ordinaciju u jednoj od gradskih kula. Ivekovići su živjeli u Velikom Taboru do 1935, a držali su ga do 1938, kada su ga zbog visokih troškova održavanja prodali Banskoj upravi Savske banovine, koja ga je ustupila Družbi sestara kćeri milosrđa Trećega reda sv. Franje iz Blata na Korčuli. Nakon Drugog svjetskog rata dvorac je nacionaliziran te neprimjereno korišten, među ostalim i kao sušionica mesa. Zahvaljujući inicijativi Josipa Štimca, Veliki Tabor zaštićen je 1960-ih kao kulturno dobro te su provođeni prvi konzervatorsko-restauratorski zahvati, a 1993. predan je na skrb ustanovi Muzeji Hrvatskog zagorja, pod vodstvom koje se od 1995. provode sustavna arheološka istraživanja i obnova građevinskih struktura.