site builder

Tuheljske Toplice - Zelenjak - Kumrovec - vožnja, ma i više od toga - doživljaj života - 01 07. 2017. 
autor: Tomislav Veček

Eto, nakon podosta vremena da sastavim nekoliko redaka o jednom od putopisa. Hm, greška, tokom vožnje, ispostavit će se da ovo nije bila „jedna od“ vožnji, već jedna za pamćenje. Slučajnost ili ne, bila je to zapravo prva ozbiljnija vožnja sa novom HONDOM CRF 250 L.

Bila je subota, počela je kao i svaka prosječna radna subota, eto čak se ni sa ženom nisam dan prije posvađao, pa se činilo da mi slijedi obećavajući vikend

Buđenje u 5:30, posao do malo iza podne i poslije posla je bila planirana posjeta u glavni grad Hrvatskog zagorja, u vinograd, da se obave neki poslovi. Dolazim doma sa posla, srećom, posjet vinogradu su obavili ostali članovi obitelji, a meni ostaje subotnje popodne samo za mene, teško mi pada… 

Mobirise

U trenu, motor je na dvorištu, jakna na leđima, kaciga na glavi, pravac benzinska i idemo. Kud da krenem? Vrijeme je super, toplo sunčano, možemo i nekud dalje. OK, idem do Kumrovca. U tom trenu, niti na kraj pameti mi nije bilo, što ću taj dan još doživjeti, vidjeti, koje će me emocije preplaviti, iznenađenja doživjeti… Krećem, vozim se prema Zaboku, polako krstarim, gledam, promatram okolinu, uskoro sam na cesti prema Kumrovcu. Na cesti srećem nekoliko bikera, ekipa se vozi, ljudi uživaju, samo gas…

Prva stanica, Tuheljske Toplice. Nisam bio tamo od davnih dana, ulazim u kompleks, krug oko hotela. Moram priznat, sve to lijepo izgleda. Vani vodeni park, tobogani, svakakve điđe-miđe za uživanciju. Hotel, izgleda na nivou, preporuka za posjetu. Nakon Tuheljskih krećem dalje u smjeru Kumrovca. Novi sloj asfalta prema Klanjcu, super, baš paše da se malo rastegneš po zavojima. Prolazim pored Klanjca i bilježim ga u glavi da se jednom prilikom zaustavim i tamo. Danas, danas ne, danas idem planski u Kumrovec u potrazi za nepoznatim. Prolazim Klanjec i za minutu-dvije sam u Zelenjaku. Zaustavljam se kod spomenika A. Mihanoviću i hrvatskoj himni. Prošao 100 puta u život ovuda, nikad zastao i doživio. Pa eto, sad su ti trenuci kad shvatiš u životu, da treba ponekad i zastati, uloviti sliku života, a ne samo ubrzano vrtjeti film bez kraja i početka.Kod spomenika napravim nekoliko slika, sjedam na HONDU i idem dalje. Prolazim pored izletišta Villa „Zelenjak-Ventek“. Lijepo uređeno izletište, restoran, šum Sutle u pozadini, pored restorana jezero sa ribama… Cijelo izletište je u sjeni okolnih brda, tako da i ljeti daje neku prirodnu hladovinu. Dobro mjesto da se malo makneš od svega poznatog i užurbanog.

Nastavljam prema konačnom odredištu, Kumrovcu, sad već mogu i reći što tražim. Tražim „Političku školu Josip Broz Tito“. Znam da postoji, često se spominje tj. bolje reći predbacuje u nekim političkim prepucavanjima na televiziji i to je pobudilo moj interes da vidim o čemu se radi.

Ulazim u Kumrovec i pogled lovi neko super zdanje na brdu uz cestu. Mislim si, to je to. Kočim, okrećem se na cesti, jer sam prošao skretanje, penjem se prema objektu. Dolazim gore, parkiram motor. Prva pomisao, pa ovo super izgleda, trava pokošena, grmovi obrezani, sve čisto, prekrasan pogled, ma divota. Ostavljam jaknu i kacigu na HONDI i krećem u mali obilazak kompleksa, uvjeren da se nalazim usred „Političke škole“. Šećem okolo i nailazim na starijeg čovjeka, dobar dan, dobar dan. Čovjek zaista susretljiv, prijateljski raspoložen i započinje razgovor. Taj gospodin je jedini koji se brine o objektu. Radio je tu kada je objekt bio u funkciji, bio je tu kao konobar. Kako se situacija mijenjala, došlo je do toga da se iz čiste ljubavi brine za taj objekt i jednostavno ne dopušta da propadne. Razgovor je trajao nekih 10-ak minuta, kroz razgovor sam shvatio da se je zapravo nalazim u objektu kojemu je puno ime „Spomen-dom boraca NOR-a i omladine Jugoslavije (popularno Spomen –dom)“.

Mobirise
Mobirise
Mobirise
Mobirise

Eto, sa svojih 35 godina na leđima, i cijeli život živim u Zagorju, nikad u životu nisam čuo za taj „Spomen-dom“. Na kraju razgovora, moj sugovornik me upućuje prema „Političkoj školi“. Zahvaljujem mu se na vremenu, pozdravljamo se, ja skrećem još jedan pogled na to zdanje i idem dalje. Sad dok ovo pišem, zaista mi je žao što nisam više vremena posvetio tom razgovoru i tom zaista vrijednom gospodinu, jer eto, na žalost nisam ulovio ni njegovo ime. Nadam se da ću imati priliku to ispraviti u nekom od narednih izleta i ući malo dublje u tu povijesnu priču.

Sjedam na motor, dok stavljam kacigu na glavu, razmišljam o tome što sam upravo doživio. Pitaš se zašto uopće ne znaš da nešto takvo postoji, još veće pitanje si postavljaš, zašto je nešto takvo bez namjene, jednostavno stoji, propada? Zašto je vrijeme stalo? Još sad imam sasvim jasne slike pred očima, to zdanje je izgrađeno prije 45 godina, a i dan danas izgleda moderno, izaziva divljenje… Sa nekom mješavinom osjećaja između sreće i tuge nastavljam prema uputama u potrazi za „Političkom školom“. Slijedim upute i dolazim na lokaciju kroz minutu-dvije.

Gasim motor, skidam kacigu i noge mi se počinju trest. Znaš da si na mjestu kuda se nekad kretali zaista važni ljudi, znaš da si nam mjestu gdje još nikad nisi bio, ne znaš što očekivati, dali uopće smiješ tu biti, nema nikakvih znakova zabrana, pa onda valjda smiješ, govorim sam sebi. Šećem oko toga zaista velebnog zdanja i tražim ulaz, šećem lijevo-desno, gledam to i u meni raste razina bijesa. Na kraju shvaćam da mi je motor parkiran pored stepenica od glavnog ulaza. Probijam se kroz raslinje, ma nije to trava, to je već drveće, mlatim sa rukama oko sebe. U nekoliko koraka prolazim kroz to raslinje i ugledam ogroman ulaz, sve u staklu, ma fantazija za današnja vremena, a kamoli za vremena prije skoro pola stoljeća.

Ulazim u zgradu, hodaš sa pažljivim koracima, jer zaista ne znaš što očekivati, dali ćeš propasti kroz nešto ili će ti nešto pasti na glavu. Nalazim se u predvorju, gledam gore, dolje, lijevo, desno. Osjećaji koje doživljavam u tim trenucima su neopisivi. Neopisivi su iz razloga jer ih nikad nisam doživio, mogu samo pretpostaviti da se tako osjećaju neki istraživači kad otkriju neki novi otok, ili naši preci kad su otkrivali nove kontinente. 

Mobirise

To su osjećaji koje ne zaboravljaš, neopisivo. Šećem po tom zdanju, idem po stepenicama gore, pa dolje, šećem hodnicima, ulazim u sobe, dvorane... Osjećam se u tim trenucima kao da šećem po hodnicima potonulog „Titanic-a“. Gledam te zidove, te prostorije, ugledam nešto slično kao prijemu, recepciji i ne mogu vjerovati. Ja jednostavno ne mogu vjerovati da se nešto takovo može dozvoliti. U tim trenucima sam toliko ljut, bijesan i razočaran u društvo u kojem živim da je to neopisivo. Sam stojim usred toga zdanja i osjećam toliki sram na svojim leđima, da je to neopisivo, sramota me kao pojedinca, sramota me kao člana društva u kojem živim, sramota me u svakom pogledu, jer znam da to što ja sad gledam, da je svijet već vidio. Što mogu misliti o nama, nešto pozitivno, ma sigurno. Nikada u životu nisam imao toliki osjećaj srama, kao u tim trenucima dok sam stajao sam usred toga zdanja. Da se razumijemo, politika me ne zanima, ništa više kao i prosječnog jadnika u ovom društvu. Uopće ne ulazim u temu tko je izgradio ovu školu i prije spomenuti „Spomen dom“, koja im je bila namjena, uopće me ne to ne zanima. Nigdje nisam vidio sprave za mučenje ljudi, stoga ne vidim razlog zašto se je to sve zavilo u crno. Ovo je objekt sa više od stotinu soba, sa dvoranama, ambulantom, skloništem… Ovo je objekt koji je ogroman, pored njega se voziš nekoliko sekundi… To nije neka koliba od dasaka pa ono, tko ga je*** neka propadne. Mada, da je to neka stara ruševna štala najvjerojatnije bi već odavno bila proglašenom nekom povijesnom baštinom, naravno pod uvjetom da je napravljena za vrijeme adekvatnog političkog režima. Jednostavno ne želim izaći van, uporno šećem u nadi da ću vidjeti nešto da mi vrati vjeru u društvo, ali ne, sa svakom prostorijom, razočaranje raste, bijes raste… 

Mobirise
Mobirise
Mobirise
Mobirise

Glavom mi prolazi milijun pitanja, zašto ovo propada, zar je uistinu bitno tko je to napravio, zašto ovo nije pretvoreno u bolnicu, neki centar za liječenje, zašto ta škola nije postalo moderno sveučilište, zašto „Spomen dom“ nije postao moderan hotel. Toliko mogućnosti postoji, a mi, mi smo opet izabrali ono najlakše i ono najružnije rješenje, neka propada. Zaista smo odlični u donošenju tih „divnih“ odluka. Krivim sebe za to, krivim svakog čovjeka kojeg poznajem, krivim nas sve, uvijek govorimo da ne možemo ništa napraviti, uvijek čekamo nekog drugog da odluči i da napravi… Onda kad se dogodi nešto što nam nije po volji, odmah smo spremni upirati prostom. Ne dragi moji, mi smo krivi za sve što nam se događa. Kad nam se desi nešto lijepoga, onda smo se svi spremni odmah busati u prsa, da je to naša zasluga, a kad se desi nešto lošeg, uvijek je netko drugi. E pa nije, sve je samo pitanje stanja u glavi. Sa zaista ružnim mislima u glavi konačno se kroz raslinje probijam van na svijetlo sunca i opet se okrećem da vidim gdje sam bio. Pričam sam sa sobom, na glas izgovaram riječi, zašto, kako je to moguće, zar nikome nije stalo… Zar zaista treba uništiti ovakve stvari samo zbog ideologije. Pola bivše Jugoslavije, ako ne i više, hoda u škole koje su napravljene u doba kada su napravljeni i ovi objekti. Bolnice, fakulteti, bezbroj institucija i objekata je napravljeno u to doba. Nitko ne može reći da je Josip Broz-Tito bio toliko loš, kao što se to često nameće. Vodio je državu, „malo“ veću nego ju sad imamo, bili smo svi priznati u svijetu, znalo se nas, kao jaku silu, držao je na vagi zapad i istok… Dali je donosio neke krive odluke, vjerojatno jest, dali ima nešto što je trebao izvesti drugačije, vjerojatno ima... Pogledajmo sad sami sebe o ogledalo, dali ima netko od nas da je savršen, da nije napravio niti jedan krivi potez u životu, da nije povrijedio bližnjeg. Dali ima netko od nas da se nije posvađao sa ženom, majkom, ocem. Posvađali ste sa ocem, dali ste odmah uzeli bager i srušili svoju djedovinu? Dali ste odmah srušili što su vam djed i otac gradili i borili se da ostane Vama, da ne trebate krenuti u životu od nule. Pretpostavljam da niste, upravo se to dešava sa ovim objektima, a ima ih još podosta diljem bivše Jugoslavije. Sami sebi rušimo što su nam ostavile prethodne generacije, radimo protiv sebe. Umjesto da proučavamo povijest i iz nje pokušamo sastaviti neke zaključke, da ne bi u budućnosti radili loše poteze, pokuša nam se nametnuti da povijest treba mrziti, da ona nije bila dobra, da je sve bilo loše. Nitko, ali baš nitko ne može bili toliko loš ili toliko dobar koliko nam se to pokušava nametnuti…

Gorčina koja se skupila toga dana, bila je nevjerojatna. Nekoliko tjedana nakon te vožnje, vidio sam članak u novinama da se skupilo lokalno stanovništvo u nekoliko navrata da malo počiste to divlje raslinje oko škole. Njima odajem priznanje i svaku pohvalu, jer su kao „mali“ ljudi učinili ono što su trebali napraviti oni „veliki“. Oni „veliki“ kojima je to posao, oni koji su plaćeni za to našim novcima. Oni „veliki“ koji bi se trebali brinuti da svaka generacija nastavi gdje je prethodna stala, a ne da se svaku novu generaciju zatupljuje sa pričama čiji je pradjed bio partizan, a čiji ustaša, a siročad niti ne zna kako su im se pradjedovi zvali. Grozno, grozno… 

Da se vratim na svoju vožnju, putopis. Nakon nekoliko okreta glave, jer još uvijek nisam bio siguran da je sve to stvarnost, palim motor i idem dalje. Radim krug kroz Kumrovec, ovom prilikom ne ulazim u muzej „Staro selo“ jer jednostavno nemam više snage. Ne znam što bi trebao vidjeti toga dana, a da bi izapralo tu gorčinu koje sam bio pun. Da malo razbistrim glavu otišao sam do krajnje točke naše države na tom kraju svijeta, graničnog prijelaza Razvor. Tu sam se okrenuo pa još malo skrenuo do mjesta Zagorska Sela, da posjetim starog znanca i na piće osvježenja. Tako riječ-dvije, da prođemo što nam se događalo u posljednjih 10 godina koliko je prošlo od zadnjeg susreta, prođe sat vremena. Zaželimo jedan drugom sve dobro u životu, pozdravljamo se krećem prema kući. Na povratku prema kući opet prolazim kroz Kumrovec i stalno se kroz glavu vrte ista pitanja, zašto, dali je moguće, pokušavam ne misliti o danas doživljenome, ali teško, ma nemoguće. Ove riječi pišem točno 6 mjeseci nakon te vožnje, nevjerojatno je koliko je sve još svježe u mislima. Bilo je nakon toga podosta vožnji, o nekima ste već čitali, bilo je more događaja u tih 6 mjeseci. Ne sjećam se što je bilo za ručak prije 2 dana, ali osjećaji sa te vožnje bit će urezani u mislima do kraja života. Da, moram reći, bila je to prva vožnja sa motorom nakon 10 godina pauze. Dugo sam razmišljao dali je to bila ispravna ili sasvim kriva odluka da sam opet kupio motor, 100 puta se pitao, dali su ti novci mogli biti bolje investirani? Nakon te vožnje, bio sam uvjeren, da je to bila pravilna odluka i da nema tih novaca kojima bi se moglo kupiti takvo poslijepodne. Daljnje vožnje, događanja, susreti sa prijateljima, samo su još potvrdili tu činjenicu. Zato prijatelji moji, vozite se, uživajte, podijelite te lijepe trenutke sa drugima. Sad u zimsko vrijeme planirajte vožnje za proljeće, malo uglancajte motore makar stoje pod plahtom u dubokom zimskom snu. Sjetite se da ono što drugi smatraju hrpom željeza i plastike Vama pruža nezaboravne trenutke i čini Vas drugačijima. 

Podijelite ovo sa drugima, ne radi mene, nego radi nas svih zajedno. 

Pozdrav svima do sljedećeg susreta na cesti.

U nastavku tekst o spomenutim objektima uzet iz Enciklopedije Hrvatskog zagorja:

Da ne propustite sljedeće objave o putovanjima, „oko kuće“ molim Vas da ispunite SUBSCRIBE formu na dnu stranice. Hvala

Spomen-dom boraca NOR-a i omladine Jugoslavije (popularno Spomen –dom),

višenamjenski odgojno-smještajni objekt u Kumrovcu. Sagrađen je na brijegu iznad doline potoka Kladnika. Kamen temeljac položio je J. Broz – Tito 1972, a svečano otvorenje bilo je na tadašnji Dan republike 29. XI. 1974. Sastoji se od dviju cjelina koje zatvaraju interni trg u sredini. Ukupna površina natkrivenog prostora je 6500 m2 obuhvaća zajedničke radne i studijske prostore (velika i mala konferencijska dvorana, dvorane za sastanke, knjižnica, čitaonica), društvene prostorije (restorani, bifei, bazen) te stambeni dio (apartmani i sobe sa 130 ležaja). Na sjevernoj padini brijega uređena je amfiteatralna ljetna pozornica. Unatoč voluminoznosti, građevina je nenametljivo uklopljena u krajolik, pa su projektanti Ivan Filipčić i Berislav Šerbetić 1974. nagrađeni za najbolje arhitektonsko rješenje u SRH. Do 1991. u Spomen-domu održavali su se seminari i skupovi te zabavne priredbe, a posjećivale su ga i đačke ekskurzije. Od 1990. bez namjene.

M. Klemenčić – Enciklopedija Hrvatskog zagorja str. 768.

Mobirise

Politička škola „Josip Broz Tito“,

studijsko središte Saveza komunista za ideološku izobrazbu u Kumrovcu. U javnosti poznata i kao Partijska škola. Polaznici škole (110-120 godišnje) bili su odabrani članovi Saveza komunista iz cijele Jugoslavije, a predavači sveučilišni profesori bliski partijskoj ideologiji i istaknuti političari. Nastava je trajala jednu akademsku godinu, a prva generacija polaznika bila je 1975/76. Škola je isprva djelovala u Spomen-domu boraca NOR-a i omladine Jugoslavije, a 1981. preseljena je u vlastitu monumentalnu zgradu, izgrađenu na obronku doline potoka Kladnika po projektu beogradskih arhitekata Danila Cvjetkovića i Miomira Lužajića. Zgrada na približno 8500 m2 obuhvaća 145 soba za smještaj, dvije konferencijske dvorane, radne i nastavničke kabinete, čajne kuhinje, sportsku dvoranu, ambulantu i sklonište. Na čelu škole bili su Dušan Vejnović, Ivica Račan, Emil Rojc i Mladen Žuvela. U prvotnoj namjeni škola je funkcionirala do 1990, potom je kraće vrijeme korištena za obuku hrvatske vojske, da bi potkraj 1991. u zgradu bile smještene izbjeglice iz Vukovara sve do 2003. Život izbjeglica literarno je opisala Ivana Simić Bodrožić u nagrađivanu romanu Hotel Zagorje, objavljenom 2010. Nakon 2003. zgrada se ne koristi i u zapuštenu je stanju.

M. Klemenčić – Enciklopedija Hrvatskog zagorja str. 683
.

Mobirise

FOLLOW US!

SHARE THIS PAGE!

SUBSCRIBE FORM

Subscribe to our Newsletter

© Copyright 2019 www.auto-moto-tour.com - All Rights Reserved