Zona sumraka se nastavlja. Sanjam da budim majku koja  je umalo umrla, ocu čupam neke duge dlake s prsiju, zatim letim iznad malog otoka i promatram dodo pticu... Imao sam i ljepših putovanja zadnjih trinaest godina, koliko putujem svijetom. No, sve je to dio puta, i dobri i loši trenuci. Drugi dan proveo sam igrajući se sa Shandiin i Wyattom, djecom simpatične Indijanke Char, na koju je Dušan, očito, ostavio snažan dojam. I tada, ravno iz prerije gdje je s Indijancima jahao konje i učio bacati laso, dolazi Dušan zvani Dule, u autu koji je rentao. Ustvari, nije se radilo o automobilu. Bio je to Ford Mustang V8 kabriolet. „Ma, ti me zajebavaš!”, govorim cupkajući oko auta kao malo dijete oko slastičara. „A, gle, buraz, nije baš da možeš spavati u njemu, ali jako brzo stigneš od mjesta do mjesta, hahaha!”, odgovara. Odmah smo ubacili moje stvari u pilu, izljubili Char i djecu, uz obećanje da ćemo je opet posjetiti u Muzeju Navajo Indijanaca, gdje radi, te krenuli nekamo bliže zapadu nego jugu. Naravno, izgurao sam Dušana s vozačkog na suvozačko mjesto pa nabio gas. Ceste su široke, ravne, krajolik predivan. Ravnice na kojima se uzdižu kao skalpelom odsječene crvene stijene podsjetile su me na stare western filmove u kojima John Wayne jaše mustanga u potrazi za negativcima. Ja sam „jahao” srebrnog Forda Mustanga otvorena krova brzinom od 160 km/h. Ma, tko to može platiti?! Dušan se samo smijao, jer ga je već dovoljno guštao. Osim o Mustangu, pričao mi je o obitelji kod koje je, poput padobranca, banuo, i na kraju postao njen dio. Istina, prve je noći spavao na trampolinu izvan kuće, ali ubrzo je ta divna indijanska obitelj shvatila da ovaj bijelac nije poput bijelaca koji su njihovim pradjedovima oteli zemlju i slobodu, pa su ga „udomili”. Danas Indijanci imaju velike ovlasti u rezervatu, porezne olakšice, ali zemlja im, ustvari, nije vraćena, već samo data u koncesiju. To je jedan od razloga što ne mogu otići u banku i uzeti kredit. Naime, tehnički gledano, ne posjeduju ništa, čak ni kuće. Jedini način na koji dolaze do novca je kad u jednoj od brojnih bjelačkih zalagaonica založe svoj nakit. Naravno, nikad ne vrate novac, jer nemaju odakle, što bijelcima odgovara, jer su po povoljnoj cijeni dobili vrlo vrijedno blago koje puno skuplje preprodaju. „Ej, stari, znaš da sam jahao i lasom hvatao divlje konje?”, hvali se Dušan, koji obožava te biljojede. „S kim?” „S Jamesom Clarkom, pedesetogodišnjim Indijancem kod kojeg sam boravio dok nisi došao. Ajmo tamo, bit će mu drago da te upozna!” James sa ženom Marjorie živi u Indian Wellsu u Arizoni, zapadno od New Mexica. Nisam mogao vjerovati o kojoj se zabiti radi i da je Dušan uspio ući u srca te obitelji do te mjere da su ga dočekali kao sina. Navajo Indijanci znaju biti povučeni, mnogi imaju problema s alkoholom i zakonom i upravo je zbog toga alkohol strogo zabranjen u rezervatu. James je sve samo ne ta slika o Navajo Indijancima. Snažan i žilav, uvijek nasmijan, zaljubljen u svoju ženu, odmah je ostavio jak dojam na mene. Te večeri odveo je Dušana i mene na tradicionalni Enemy Way Dance (bijelci ga zovu Squaw Dance) na jednu livadu nedaleko od glavne ceste. Ples je iznimno važan Indijancima pa smo bili počašćeni što su nas prihvatili. Brzo smo naučili osnove plesa pa čekali, kako je običaj, da nas Indijanke pozovu na ples. Dok plešem s jednom, promatram Dušana kako hvata ritam i postaje Indijanac. Pleše se uz pjesmu koju pjevaju muškarci koji su stajali u poziciji kao što naši Dalmatinci stoje u klapama. Mrak, vatra do neba, Indijanka pod rukom... malo je mjesta na svijetu gdje putnik tako lako, naravno, ako je prihvaćen, može ući u drugu kulturu i sudjelovati u procesijama. Ne radi se o turizmu, jer ga ovdje nema. Ako turist i navrati u neki grad, turizam se svodi na trgovinu nakitom i obilazak kanjona u kojima Indijanci još uvijek žive. Tamo gdje smo Dušan i ja plesali te večeri, tamo nema ničega osim vizije koju smo polako doživljavali svaki na svoj način. Još je bilo prerano za mene da shvatim Indijance, opet, bilo je pravo vrijeme da im Dušan pokaže kako se pleše engleski valcer, a ja napravim ćevape od govedine i ovčetine. Mislim da je to bio početak jednog vrlo lijepog prijateljstva.